Ako smrt relativizuje i poništava vreme, u čoveku očigledno postoji impuls da životu obezbedi taj umirujući kvalitet smrti. Jer čovek bi voleo da živi kao da vreme ne postoji. Makar neko vreme.

Piše: Vladimir D. Janković
Pokušavao sam ovih dana da nađem jedan izvanredan dokumentarni film o Ludvigu van Betovenu (1770–1827) koji sam gledao pre, bogami, i desetak godina već – ali uzalud. U sećanju su mi, ipak, ostala dva momenta, ili, bolje reći, dva elementa iz Betovenovog životopisa. Negde na vrhuncu njegove već ogluvele karijere, kad je zaista bio u punoj stvaralačkoj moći, Betovenu je umro brat i on je oko starateljstva nad bratancem ušao u neočekivano dug i iscrpljujući rat sa snajom, majkom tog dečaka. Borba je trajala pet godina, i Betoven za to vreme ni ptičji pojčić nije komponovao, navodno ni klavir nije pipnuo. Cela sudska struktura, ali i javnost, budući da je on bio poznat čovek, čudu nije mogla da se načudi suočena s njegovom istrajnošću i inatom. Kako se rat odužio, bratanac je još malo bio pa dosegao punoletstvo, kad i institut starateljstva gubi smisao, ali Betoven od borbe nije odustajao iz razloga koji njemu očito jesu, a njegovim biografima i nisu do kraja bili jasni. Zaboravio sam da li je na kraju pobedio u tom maratonskom sporu ili je dečak ostao kod majke.
Drugi momenat ili element tiče se Betovenovog držanja i ponašanja. U dokumentarcu se navodi da je Betoven voleo vrlo elegantno da se obuče, ali ta elegancija redovno bi potrajala dan-dva, najviše tri. Obukao bi se zaista super, ali onda to odelo ne bi uopšte skidao sa sebe po tri nedelje, u njemu je provodio dane i noći, spavao u njemu. U to je vreme, po navodima biografa, i strašno mnogo pio, te mu nisu bili strani ni ulično-kafanski skandali. Fensi odeća bi se na njemu usvinjila, a verovatno je eleganciji i pribegavao kad dođe vreme za ročište, odnosno za pretres.
Prusta on nije mogao da čita, jer Marsel Prust je rođen 101 godinu posle njegovog rođenja, odnosno 44 godine posle Betovenove smrti. Otuda možda i nije bio opterećen bremenom potrage za izgubljenim vremenom. No Betovenu se desilo nešto drugo: njegova borba protiv snahe i ona najteža, najduža borba – protiv samoga sebe okončale su se očito ili Pirovim pobedama ili, verovatnije, Pirovim porazima. U tim se procesima, međutim, generisalo vreme, i tako se i Betovenov život pretvarao u svojevrsno bežanje od pronađenog vremena.
Ako smrt relativizuje ili poništava vreme, u čoveku očigledno postoji impuls da životu obezbedi taj umirujući kvalitet smrti. Jer čovek bi voleo da živi kao da vreme ne postoji. Makar neko vreme. Ratovi su otud, svi ratovi, pa i onaj koji stric vodi sa snahom oko starateljstva nad njegovim bratancem a njenim sinom – kao neki čudovišni pokušaji da se vreme zaustavi, da prestane da teče, da se čak i u istoriografskim interpretacijama ti sukobi pretvore u spomenike ili nadgrobne ploče životu, gde se o danima, nedeljama, mesecima i godinama provedenim pod senkom smrti govori kao da u to vreme niko nije jeo, niko nije vodio ljubav, niko nije išao u klozet.
U pokušajima da osmrtimo život i oslobodimo se vremena, hitamo u ratove, koji su kruna naše nemoćne zavisti, jer tu zavidimo samima sebi kakvi ćemo biti u budućnosti, a nismo i ne možemo biti sad.
(Tekst je izvorno objavljen u „Politikinom“ Kulturnom dodatku)