Pre 220. godina 2. februara po starom, odnosno 15. februara po novom kalendaru na zboru u selu Orašcu kod Topole najznamenitije srpske narodne starešine iz Šumadije izabrale su za vođu ustanka trgovca, bivšeg frajkora i hajduka Đorđa Petrovića. Iako nije bio prvi kandidat, njegovim izborom rođena je prva od tri srpske kraljevske dinastije u novom veku–dinastija Karađorđević. Događaj okarakterisan kao buna na dahije prerastao je posle bitke na Ivankovcu 1805. godine u rat vođen protiv jedne od najvećih sila u Evropi, a to Osmansko carstvo svakako jeste bilo u tom trenutku. Savremena srpska istoriografija drži se gledišta da je na Sretenje 1804. godine počela Srpska revolucija i da je krajnja godina ovog istorijskog procesa 1835. kada je na skupštini u tadašnjoj prestonici Kragujevcu pročitan i prihvaćen Sretenjski ustav kao najveća demokratska tekovina u ustavnoj borbi srpskog naroda. Sretenjski ustav nije bio prvi pokušaj uspostavljanja vladavine prava i ustavnosti. Tri ustavna akta Karađorđeve Srbije smatramo za početke uređenja novovekovne srpske države na demokratskim temeljima.

Drugim srpskim ustankom 1815. godine završen je ratni deo Srpske revolucije. Naredne dve decenije bile su obeležene borbom za autonomiju i živom diplomatskom aktivnošću kneza Miloša Obrnovića usmerenom ka Osmanskom carstvu, ali i Ruskoj carevini kao pokrovitelju srpskog naroda. Ta borba bila je praćena i nesuglasicama unutar srpskog društva, odnosno između starešina u Kneževini Srbiji, koja je taj zvanični naziv dobila od 1830. godine. Donošenju Sretenjskog ustava prethodila je Miletina buna (januar 1835. godine). Posledica ovog političkog događaja koji je imao za cilj da ograniči samovolju kneza Miloša Obrenovića je skupština u Kragujevcu koja je imala zadatak da donese prvi srpski ustav. Tekst ustava sastavio je knežev sekretar Dimitrije Davidović, jedan od najučenijih Srba tog vremena. Nacrt ustava napisan je na osnovu francuskog i belgijskog ustava. Drugog dana Skupštine u Kragujevcu donet je ustav koji je poneo nazvan Sretenjski.

Prema odredbama Sretenjskog ustava, „Vlasti Srbske“ (Glava treća) činili su knez i Državni savet, dok je Narodna skupština bila treći organ vlasti i ovim je Kneževina Srbija dobila nosioce zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Ovakva podela vlasti je tekovina demokratskih društava modernog doba.

Ustavom su određena državna znamenja i simboli, odnosno zastava i grb Kneževine Srbije. Zastava je bila trobojka (crveno-belo-plava) sa grbom koji je kao motive imao četiri „ognjila, okrenuta ka Krstu“ i „Sav Grb“ koji je bio opasan vencem od hrastove i maslinove grančice čime je spojena hrišćanska simbolika masline i slovenska simbolika hrasta.



Slobodarske misli srpskog naroda unete su u ustav putem 118. tačke koja je zabranjivala ropstvo i kojom je garantovana sloboda kretanja. U tom trenutku u mnogim delovima sveta ropstvo je bila prihvaćena kategorija i jedan od glavnih izvora prihoda.
Sretenjski ustav izazvao je veliko negodovanje velikih sila oličene u Rusiji, Austriji i Osmanskoj imperiji pa je stoga ubrzo bio ukinut. Iako je bio na snazi od 15. februara do 11. aprila 1835. godine značaj Sretenjskog ustava za nacionalnu, pravnu i političku istoriju srpskog naroda je nemerljiv. Agrarno-pravni odnosi uspostavljeni od strane Osmanlija su ovim ustavom prestali da važe, a mlada balkanska kneževina je od 1835. godine postala izvorište slobode za srpski narod koji je na nju čekao nekoliko vekova.
„Država i istorija nisu samo borba i rat, već je to zbir napora usmerenih ka očuvanju mira i napretka, smirenosti i podvižništva duha u mukotrpnoj svakodnevnici”
Autor: Vladimir Petković, kustos istoričar